Šibenčanka Meri Višnjić i njene balerine u Tribunju stvaraju bajku: 'Snove plešemo i stvaramo zajedno kao obitelj'

Ono što je za druge slobodno vrijeme, za nju je život. Škola i balet, balet i škola – njezina svakodnevica, njezina misija, njezin svijet. A ispričala nam je i kako je sve zapravo počelo.

-- U prvom razredu osnovne škole upisala sam se u šibenski Baletni studio gospođe Sokole Draganić Vrančić, nikad više nisam napustila baletnu umjetnost, i nakon povratka s fakulteta u Zadru, vratila sam se u njen studio, učila i pomagala joj u radu. Taj baletni studio živio je čak 60 godina i bila sam tamo do samog zatvaranja. Tada sam se našla u, recimo, praznom prostoru, razmišljajući što dalje. Balet je dio mene i osjećala sam da moram nastaviti - priča nam.

No, trebalo je pokrenuti udrugu i priznaje da je odustala zbog birokracije i papirologije koja joj nikako 'ne leži. Mislila je da je zakopala taj dio sebe, ali nakon nekoliko godina shvatila je da je to uzaludno jer, kako kaže, 'ja sam balet, balet sam ja'.

-     Ta ljubav je neodvojiva od vas, to se ne može lako izbaciti iz duše. Stvari se trebaju pustiti da bi ponovno oživjele, a kad sam potpuno digla ruke i pokušavala to shvatiti kao završenu priču, zove mene prijateljica s baleta i kaže mi da Kulturna udruga Tribunj traži nekoga da vodi baletnu radionicu. Bila sam šokirana i rekla da mi da tri dana da razmislim. Znala sam da ne mogu bez toga, a isto tako sam znala da će mi se život preokrenuti naopako. Pristala sam, ali znala sam da mog privatnog života više nema. Svi oko mene 'pate' zbog mog baleta, mene nema, svi pomažu. To vam je meni škola-balet, balet-škola – smije se Meri.

Prve godine kada je počela, imala je osam djevojčica, sada ih je 25 u dvije grupe. Najmlađa ima četiri, a najstarija će sada u osmi razred. Dolaze joj djeca iz Tribunja, ali i iz Murtera, Pirovca, Vodica i Tisnog, čak je imala i djevojčicu iz Stankovaca.

-     S najmlađima radim na jedan način, s velikima na drugi. S malima sat završavamo čitanjem jedne bajke po njihovom izboru, počeli smo smišljati i svoje bajke, a tako nastaju i priče koje ostaju u mojoj glavi, a možda ćemo ih jednog dana pretvoriti u balet. To je njihovo, one su to smislile od početka do kraja, a ja sam tu da im pomognem, da ih usmjerim i da svi zajedno sudjelujemo u nastanku još jedne predstave. Svašta radimo. Sa starijima je druga priča, one dolaze i kada imaju temperaturu, kad ih nešto boli, visimo tu po nekoliko sati i strašno sam ponosna na njih. Svaka mi je posebna na svoj način.

Na zadnjoj baletnoj predstavi u Pirovcu, sa svojom bajkom 'Tajna u šumi vila', svi su sa suzama u očima završili jer su bile svjesne da ih čeka ljetna pauza i da će im taj dio svakodnevnog života strašno faliti.

-     Ja nisam ni trenerica, ni učiteljica, balet je umjetnost i ja sam njihova teta Meri. Zadnja tri mjeseca bila su jako intenzivna jer smo se pripremale za nastupe u Tribunju, Vodicama i Pirovcu. Ali sve je lakše jer smo stvarno povezane, vodi nas glazba i naša energija. Mi smo tim. Najbolji dio sata bude kada radimo koreografiju iz glave , ja vodim, nekada one vode. Nadam se da će jednom jedna od njih napraviti svoju koreografiju. Ako netko ima smisla za to, takve stvari treba podržati. Neke imaju smisla za pisanje priča, nekoliko njih jako dobro glumi – u baletu je izuzetno bitna i ta interakcija s publikom, pogledom, osmijehom.

Ističe kako su se djevojčice jako povezale kroz balet, a njoj je u cilju da njihovo druženje i prijateljstvo ne završi kada se zatvore vrata na kraju sata. Povezanost je bitna, a prijateljstvo i pokreće. Ako je nekome nešto, ne započinju sat dok to ne riješe, ili barem dok ne popričaju o tome. One moraju biti ekipa, a sada su već mala povezana obitelj. Nemaju granice, a nema ni odustajanja.

Improvizacija rekvizita, scenografije, traženje glazbe, promocija i uopće koncipiranje cijelog nastupa prati Meri već tri godine. Kostimi se naručuju, traže, isprobavaju – ona je i libretist i scenograf i ton-majstor. No, priča nam koliko podrške ima od svih koji joj pomažu i uskaču kad treba.

-     Svi ljudi iz Kulturne udruge su nam velika podrška, kao i Općina Tribunj i Turistička zajednica. Bez njihove potpore ovoga ne bi ni bilo. A meni bliski ljudi... moji prijatelji, roditelji djevojčica, ja ne znam kako ću im ikada zahvaliti na tome što stoje uz mene, uz nas. 'Moji' roditelji, recimo, oni su vam vozali scene, panoe, radili buketiće za publiku, pomagali, dijelili letke za predstave, osmislili plakate. Mi se zapravo, od jedne male baletne obitelji, širimo na zajednicu gdje svi nastojimo pomoći. I dobre volje ima, stvarno, ja ne znam što da kažem, sve što su mogli napraviti, oni su napravili. Kada to osjetite, onda imate i veći poticaj, ali i odgovornost da date sve od sebe.

Prijateljice iz Šibenika peglaju kostime, a posebno ističe bivšu voditeljicu Danijelu Plenču Šišak, prijateljicu i kolegicu koja ih cijelo ovo vrijeme prati i pomaže.

Iza njih su već tri predstave – 'Čarolija cvijeća', 'Ptico mala, dobro jutro i posljednja 'Tajna u šumi vila'.

-     Meni je najdraže raditi naše autorske predstave, naše priče, jer to je onda stvarno originalno i naše. Jednoga dana možda ćemo napraviti Labuđe jezero ili Orašara u malom, ali ovo me trenutno zaokuplja. Puno je tu improvizacije, na kraju uvijek nađemo rješenje i to nas izuzetno ispuni. Drago mi je da balet negdje živi, da se negdje nastavlja. Koliko ćemo mi narasti, ja to ne znam, ali sigurno znam da ja neću odustati, ja ću gurati na sve moguće načine - govori Meri za kraj.

U svijetu u kojem se sve češće zaboravlja na ljepotu nježnog, tihog stvaranja, Meri i njezine balerine podsjećaju nas da su upravo posvećenost, ljubav i zajedništvo temelj svake prave umjetnosti. Njihova priča nije samo o baletu, to je priča o snazi jedne žene, o podršci zajednice i o malim srcima koja uče kako kroz pokret, osmijeh i bajku dotaknuti publiku, ali i jedni druge. U toj maloj dvorani u Tribunju pleše se i živi nešto puno veće od plesa, pleše se život pun smisla.