'Botnica' s okusom prošlosti: Krapanjska priča o hobotnici i ljudima

BOTNICA ILITI HOBA

KRAPANJ – otok u koji sam zaljubljen od malih nogu. Otok s pričom. Kad stanem nogom na njegovo tlo, kao da sam vremeplovom otišao u neko drugo vrijeme. Romantično. Sigurno ćemo se sa Studencom i ŠibenikIN-om opet vratiti na njega. Jer, dragih ljudi je puno. Jedan od njih je i Drago Piščev koji ima konobu Kapelicu, ali o njegovim ćemo delicijama drugi put. Tu nam je i obitelj Tudić iz Zlatne ribice, koji recepte usavršavaju već cijelo stoljeće. Naravno, i mnogi drugi. Tu je i moj prika Drago Meić, pa pogledajte u Gurmanskim ćakulama recept za Krapanjski pijat šta su radili za jednu Noć muzeja.

FRA ANTUN KREĆANIN

Danas spomenimo našeg fra Antuna, Grka, rodom s Krete koji oko 1700. godine prelazi u Provinciju Svetoga Jeronima i dolazi u službu na Krapanj. Osim skrbi o duhovnom životu pučanstva, nastojao im je pomoći i u poboljšanju onog materijalnog. Donio je sa sobom nauk o vađenju i preradi spužava i ostavio ih u nasljeđe Krapljanima, po čemu su postali nadaleko prepoznatljivi. A što je najvažnije, preko svojih grčkih zemalja izvažao ih je u Mletke. U početku je taj lov bio primitivan, spužve su se vadile do dubine od 15 metara. Tek 1893. i 1896. iz Trsta su na Krapanj dovezena dva kompleta ronilačke opreme s kojom se tada koristilo 14 ronilaca. Razvitkom ronjenja, kako nalazimo u nekim dokumentima, pred Drugi svjetski rat ronilo se čak do dubine od 40 – 45 metara.

RIBU ZA MESO

Hrabri krapanjski ronioci koristili su uglavnom brodove od 4 do 5 tona, kojih je prije Prvog svjetskog rata znalo čak i 80 isploviti po cijelom Jadranu. Interesantan je i običaj odlaska na dugotrajna ronjenja. Posadu su uglavnom činila dva, rjeđe tri lovca. Ako su imali pumpu i tešku opremu, onda su bili jedan ili dva ronioca, jedan pomagač, dvojica na pumpi i dva veslača. Prije odlaska cijela se posada bolje gostila dva tri dana, a onda bi nakrcali spize koja je uglavnom bila baškot, manistra, riža, vino, ulje i sol. Ribe su naravno imali koliko su htjeli, a nekad su je mijenjali za meso kad bi pristali u luci.

Dakle, već više od 300 godina nauk našeg fra Antuna održao se na Krapnju i učinio ga itekako prepoznatljivim.

U svim tim njihovim avanturama, naravno da je jedna od glavnih stvari bila i hrana, rečena spiza. Ribe su imali na pretek, kako smo rekli, normalno je bilo po dolasku u primorska mjesta mijenjati je za meso i druge potrepštine. Svakako su je ponekad i sušili o čemu ćemo drugom prilikom. A jedna od delicija naših današnjih, u njihovoj svakodnevnici bila je i „botnica“, iliti hobotnica, iliti hoba. Nekad podcijenjena, danas precijenjena, ali zbog velikog izlova ugrožena, iako je u novije vrijeme zbog nekih novih teorija mnogi i ne jedu.

NJULE, PIGO I PEĆ

Moram vam svakako ispričati jednu moju anegdoticu vezanu uz „botnicu“ tamo negdje početkom sedamdesetih, kada su moji kupili teren u Žaboriću i tako postadosmo drugi naseljenici u selu, u kojem smo eto već i mi postali domoroci. Selu, koje je nekad bilo lijepo ... E, i onda sam ja iz šibenskog mora i bazena u Crnici, Martinske i Kanala došao u dodir s pravim ribarima, i mojim vršnjacima koji su bili itekako izučeni u raznim vrstama ribolova. Tada me najviše naučio moj prijatelj Joso Gović – Njule. Dakle, Njule moj meni kaže, ajmo obići „peć“ da vidimo jel „botnica“ u njoj. Ajmo. I sad bonaca, more se ne loji od krema turističkih, nigdi nikoga. Bubi (labradorske krvi) laje na mačke, a galebi se karaju. Miris prirode, mora, bora i ribe. A batanica Njulinog ćaće Ante lagano jezdi Žaboričkim morem. Na vesla, naravno. Eto nas na Punti. Pa onda po „žili“ u moru pratimo lagano put do peći. I sad ja gledam di je taj špaker. Nikako ga vidit. Jer sam računa da se hobe skupljaju u starim špakerima koje je neko bacio  Pitam i Njulu a on odvalio od smijeha. I onda mi je objasnio da je hobina peć rupa u tlu u koju se hoba povlači, a pred njom su složeni kamenčići, ostaci pojedenih ježeva, rakova, pa i školjki. Naučio za sva vremena, a i mjesta na kojima se nalaze. Onda je bilo i nepravede borbe uz upotrebu galice. Neću o tome. Sada uz kraj nema mnogih takvih peći. Zatrpane u naletu čovjekove pohlepe koji svakodnevno ubiva lijepo bezprizornim, gadljivim nakupinama betona. Ali, ... O hobi ćemo još svakako.

HOBA ALA SUZA

A ovu na jednoj od slika je začinila gospođa Suzana Blaće – ulje, kapari, petrusimen, kapula, sol, papar, i mislim da je to to. Ja sam stavio i malo kvasine, tako naučio, što ću. Ovu sam nazvao HOBA ALA SUZA.

HOBA PO IBRU I KLASIČNA HOBA

Za ovu subotu sam odlučio pripremiti hobu na dva načina. Našao jednu od skoro dva kila kod jednog prijatelja – neću reći kojeg. I kako priliči, otiša u Studenac na Brodarici, na magistrali. Ima i lijepi parking, a osoblje kao i svugdje u Studencu, uslužno s podsjećanjem na lijepe domaće, obiteljske dućane. Uzeo sve što mi treba za skuhat hobu, pa u Žaborić. I onda je išlo na klasični način, kako inače radim na gulaš – KLASIČNA HOBA a drugu na način mog prike Ibra, znači HOBA PO IBRU. U stvari ova Ibrova je ono ribarska a ide ovako:

-          Očišćenu hobu stavimo u lonac kuhati. Kad zakuha, promijenimo vodu i pustimo da kuha. Po iskustvu i ubodom pinjura iliti viljuške probajemo stanje žilavosti. Kad vidimo da je više od pola kuhana, izvadimo je i izrežemo na kolutiće. Vratimo u vodu u kojoj je kuhala, jer je hoba pustila onu svoju lijepu crvenu boju. Ja sam sačuvao vode u kojoj se kuhala i njom sam nadolijevao. Ulio sam dva deca vina (ovo možete po želji) i pustio da iskuha. Dodao sam sitno isjeckani luk (češnjak) i petrusimen (peršin), papar i malo po mom ukusu friške moje čili paprike sveti Lovre. Naravno, i pravog maslinovog ulja. Pustio sam da kuha i dodao krumpir izrezan na fete (kriške), nadolijevao i dodao soli i malo papra po vlastitom ukusu. I mogu vam reći da je bila izvrsna.

-          Drugi način, KLASIČNA HOBA je sličan. Isto je do one faze kad smo je isjekli na komadiće. Onda na užućenu (izdinstanu) kapulu (crveni luk), dodamo pomidore (rajčice), ja sam stavio domaće šljivarice, luk (češnjak), zavisno o količini hobe, malo konšerve, čili papričice, peršina. E da, uz kapulu sam dodao i moju ljutiku. Uz to, i koji listić timijana. Naravno, i ovdje djevičanskog maslinovog ulja. Dodao hobu i malo kasnije dva deca vina i pustio da iskuha. Nakon petnaestak minuta dodao krumpir (može na kolutiće, može na kockice – po želji) i onda kušavajući dodavao sol. Ovo je osjetljivo i morate pripaziti da ne presolite ili da soli bude premalo.

Eto, i onda smo uživali. A kako nam je ovo kolovoz, za drugi put ostavljamo neke delicije, ovaj put od janjetine. I ajmo dalje – uz Studenac i ŠibenikIN.

U nastavku pogledajte galeriju fotografija.